30.05.2008., petak
Služiti i(li) biti sluškinja
Danas me roditelj napao da za njegovo dijete ne pripremam tako kvalitetne individualizirane zadatke kao za nekoliko drugih učenika, da sam zbog toga nepravedna i nepoštena. Da njegovo dijete zavrjeđuje svu moju pozornost, da današnja djeca nisu kao prije dvadeset-trideset godina, da on zna da su zahtjevnija, ali da je to normalno i da očekuje i traži da se više potrudim oko njegovog djeteta, da za njegovo dijete ubuduće izrađujem kvalitetnije individualizirane zadatke. Nešto sam se izmotavala, ali mu nisam rekla ono što zapravo mislim - jer sam govno. A ovdje imam hrabrosti to reći. Slažem se da su današnja djeca drukčija i zahtjevnija, ali isto tako bih mogla zaključiti da današnji roditelji ne brinu onoliko koliko bi trebali brinuti. I kad im djeca dođu kući, stalom im je da ih upišu u neke izvanškolske aktivnosti, samo da se ne bi trebali družiti i baviti njima. Također, moji se radni uvjeti zadnjih 25 godina nisu promijenili. Imam na raspolaganju ploču i kredu. Što god tražim više od toga, svima sam naporna, nikad ni za što nema novaca. Dragi moj roditelju, djeca se sprdaju iz mog mobitela, a toj istoj djeci trebala bih predavati koristteći se najsuvremenijom računalnom tehnologijom - kakvom se i djeca služe. Nikad vam nije problem djeci kupiti playstatione i najsuvremenije kompjutore, a kad školi poklonite zastarjelo računalo, umjesto da ga odnesete u e-smeće, onda bih vam trebala biti zahvalna do groba? Moj je izbor bio, ja sam odabrala služiti, to je moje poslanje. Služiti znanju, dobroti, napretku. Ali nije moj izbor bio biti vaša sluškinja. Velika je razlika između toga hoću li biti nečija sluškinja ili ću nekoga posluživati. Uostalom, zašto se nikad ne pitate - što imam JA od toga? Zašto bih ja uopće radila individualizirane zadatke za vaše dijete? Za bilo koje dijete? Hoću li zbog toga što sam kvalitetna imati veću plaću? Bolje radne uvjete? Hoće li me itko zbog toga više cijeniti? Vi me očito zbog toga ne cijenite. Naprotiv, još me i napadate! A Vinko Filipović mi poručuje da je "normalno" da u školama ima uvijek mnogo budala koje podmetnu leđa i odrade i ono što nije njihov posao. Vinko Filipović mi izravno u lice govori da sam idiot - njemu je normalno da se više opterećuje onoga koji više zna i više može raditi. Samo taj Vinko Filipović pravi se glup i zaboravlja da bi onda tog čovjeka trebalo više i platiti. Moja kolegica ne radi ništa od onog što ja radim, nije joj na kraj pameti raditi individualizirane zadatke za svoje učenike. Ali nitko joj zbog toga ne pravi probleme. Kad treba nekoga opteretiti dodatnim volovterskim poslom, nikad na nju niti ne pomisle, samo odmahnu rukom i kažu, ah pusti nju, ona je nesposobna. A ja sam sposobna. Istina, ali ŠTO JA IMAM OD TOGA? Više radim, a u lipu imam istu plaću kao i ona. Kolege su na mene ljubomorni - kao gradim karijeru. Moćnu karijeru. Kad se nađem izvan prosvjetara - ionako se sprdaju i izruguju iz mojeg zanimanja - kao i iz njezinog. A kad dođu u školu, onda očekuju da budem nepogrješiva, savršena. Roditelji očekuju isključivo da im pričam koliko je njihovo dijete savršeno, ingeniozno, kako me je oduševio način na koji je pustio vjetar, kako je ingeniozno napisao sastavak u kojem se divio bogatstvu svog tatice stečenog kriminalnim poslovima... Dragi moj roditelju, i ja se ponekad osjećam da sam okružena luzerima, lažljivcima, lijenčinama i glupanima. Ali za to si ponajprije kriv ti i moj poslodavac. Mom poslodavcu nije stalo do kvalitete. Naprotiv, prema riječima Vinka Filipovića, mom poslodavcu je stalo samo do "optimuma minimuma". Moj poslodavac ne želi platiti istinsku kvalitetu. On samo vješto obmanjuje administraciju EU-a da se nešto u Hrvatskoj radi na kvaliteti. |
