01.06.2008., nedjelja
Za što su plaćeni učitelji?
Ne tužim se i nikad se nisam tužila na visinu svoje plaće. Naravno, blo bi lijepo kad bi bila veća pa bih si mogla priuštiti i pokoji izlet, ili neki drugi dašak "luksuza", ali uspijevam njome podmiriti sve svoje egzistencijalne potrebe. U usporedbi s, primjerice, prodavačicama plaćena sam dvostruko više, imam sve subote i nedjelje slobodne, kad nema nastave mogu se individualno stručno usavršavati - ili ljenčariti - po savjesti. Uostalom, kad sam odlazila u prosvjetu, znala sam da mi nikad plaća ne će biti velika, ali da ću za uzvrat imati pristojno radno vrijeme, laganiji ritam življenja. Kad bi mi jedino plaća billa važna, uvijek mogu otići konobariti za 7-8.000 kuna, što me mnogo više od onog što dobivam sada. Iskreno, time bih se odrekla svoje komocije, morala bih se smješkati svakojakvim tipovima, voditi konverzacije s pijancima, raditi do kasno u noć....ali isto tako uskratila bih se za zadovoljstva kad, primjerice, vidiš ushit djeteta kad je uspješno pronašlo rješenje zadatka... Ono zbog čega sam se željela baviti ovim poslom nije plaća ili radni uvjeti, već ljubav prema pozivu (zvanju), radost u otkrivanju i prenošenju znanja mladim ljudima, to je bilo presudno. Doduše, okušala sam se i u privatnom poduzetništvu nekoliko godina, ali se ipak odlučila za prosvjetu iz sljedećih razloga: u poduzetništvu vlada imperativ zgrtanja novca, što samo po sebi i nije loše, jer bolje je da se sam pobrineš za sebe, nego da se hvališ da si socijalni problem (što je u neka zla vremena bio i statusni simbol). Međutim zgrtanje novca ne bi smjelo postati samo sebi ciljem - jer onda ljudi postaju nesretni. Čovjek bi trebao zarađivati toliko da može početi ostvarivati svoje snove, svoje želje. Međutim, radni uvjeti u poduzetništvu u Hrvatskoj su takvi da onemogućuju čovjeku da bude uspješan poslovni čovjek i da si odvoji vrijeme za sebe za intelektualni i duhovni rast. Ako želiš opstati u poduzetništvu, moraš sve svoje vrijeme posvetiti tomu, a onda izgubiš sebe. Kaš što glasi američka uzrečica: radi mnogi, živi brzo, umri bez prijatelja. Tu ti se nameću neke sumnjive vrijednosti, a rad u prosvjeti omogućuje ti da pokušaš mladima prenositi životne vrijednosti. To je vrjedniji dio naše profesije. Jer činjenice se ionako mogu naučiti iz različitih izvora i dobro je da djecu učimo korištenju različitih izvora informacija, a ne samo da ih opterećujemo promjenjivim činjenicama, međutim često se zaboravlja koje bi trebale biti životne vrednote. Uzmite papir i olovku i pokušajte pobrojati koje vrednote smatrate najvažnijima, kojima bismo trebali poučavati djecu u školi? Nakon toga nastavite čitati. Ja bih željela djecu poučavati sljedećim vrjednostima: - poštovanje - strpljenje - postojanost - razboritost - poštenje - samostalnost - sloboda - jednakost - pravda - jednostavnost - umjerenost - ekologija - osjećajnost - znatiželja - suosjećanje - velikodušnost - prijateljstvo - mentalna higijena - tjelesna higijena - bonton - zahvalnost - ljubaznost - odgovornost - dobro činjenje stvari - marljivost - štednja - disciplina - red - samopoznavanje - samokritičnost - samomotivacija - samokontrola - razmišljanje - iskrenost - kritički osjećaj - povjerenje - optimizam - komunikacija - dijalog - liberalnost - tolerancija - prihvaćanje - poduzetnost - kreativnost - suradnja - mir - ljubav - radost Međutim pitanje je želi li da to činim i moj poslodavac, žele li to od mene roditelji? Roditeljima je (u pravilu) jedino važno da dijete ima dobru ocjenu. A što se tiče poslodavca, on ne želi kvalitetu. Poslodavac mi jasno poručuje da je budala svaki onaj učitelj koji radi više od minimuma, jer za taj svoj rad ne će biti ni na koji način dodatno nagrađen. Naprotiv, učitelji koji su kvalitetni, bivaju kažnjeni dodatnim zaduženjima, a učitelji koji su nekvalitetni bivaju nagrađeni smanjenim zaduženjima. Nemojte misliti da su u prosvjei svi učitelji u skladu sa stereotipom Šenoine Branke - velikodušni, požrtvovni, altruistični... Ali nismo zbog toga krivi (samo) mi. Imamo učitelje kakve želi naš poslodavac, a bit će ih sve manje kvalitetnih, dok god je ovakva situacija. Problem je u sljedećemu. Zbog globalizacije u Hrvatsku će se doseljavati sve više ljudi iz Azije i Afrike. Njima su radna mjesta s kojima se sprdaju naša djeca premija. Budući da je u Hrvatskoj sve više stranih poslodavaca koji se nalaze na globalnom tržištu, oni će zaposliti čovjeka koji najkvalitetnije radi. Prema tomu, ako može birati između Armenca, Albanca ili Hrvata, izabrat će onog koji uspije dokazati da je najviše naučio, da najbolje zna raditi - baš ga briga koje je narodnosti. Na tomu se temelji Lisabonska agenda, EU je željela izgraditi društvo temeljeno na znanju i na taj način postati kompetitivna ekonomija s SAD-om, Japano, Kinom i Indijom čiji gospodarski uspjeh se temelji na nekim drugim prednostima. Znanje će sve više dobivati na važnosti, a za prenošenje znanja potrebni su kvalitetni poučavatelji - učitelji. Eh, ali to još roditelji ne shvaćaju. Oni ne žele znnje, već certifikat, ocjene. Bit će sve teže djecu zapošljavati po vezama, jer će poslodavci htjeti kvalitetan edukativan proizvod. Ako ćemo svim kvalitetnim učiteljima savjetovati da otiđu izvan prosvjete, tko će predavati našoj djeci? Još uvijek ima nas starih budala koji puše floskulu da su najvažnija djeca i da, kad su djeca u pitanju, ništa nam ne smije biti teško, moramo raditi besplatno: ostajani poslije radnog vrjemena zbog "teške" djece, primati roditelje kad god im se to prohtije... ali mi smo jedina profesija od koje se to još očekuje i traži. Zašto se javni bilježnik ne smiluje pred sirotinjom i ne naplati 50 za ovjeru potpisa od sirotinje kojoj je to životno važno? Zašto dežurni liječnik na hitnoj igra šah dok u hodniku dijete krvari i nije mu na kraj pameti odreši se svoje pauze (nije izmišljeno - prema stvarnom nedavnom događaju je)? Kad ideš liječniku, na poreznu upravu, u banku, po izvadak iz matice rođenih, na sud... lijepo se obučeš i čekaš u redu, ideš kad je uredovno vrijeme - a kad ideš pitati za svoje dijete dođeš praktično u kupaćem kostimu, kažeš: "Eto, ja malo usput, pa da vidim kakve su mi ocjene djetetu." Ja moram prekinuti sve poslove i biti presretna da si se uopće pojavio u školi. Zar ne bi bilo u redu da ti kažem: "Gospodine, primanje roditelja je tad i tad, izvolite doći u uredovno vrijeme, a sad me više nemojte smetati, jer imam drugih poslova koji bi trpjeli kad bih dalje s vama razgovarala." To bi bio pravi skandal. Od svog novca kupujem bombone i čokolada da bi djeca uopće htjela dolaziti na "slobodne aktivnosti"; a kad se dijete plasira na državno natjecanje, onda se umjesto mene u pratnju djetetu ubacuje gradski/županijski birokrat. Da ne bi bilo zabune, već ima mnogo učitelja kojima nije mjesto u prosvjeti, koji ne zavrjeđuju onu plaću koju dobivaju, koji sramote cijelu našu profesiju, no još uvijek ima i mnogo učitelja koji rade mnoge poslove za koje nisu plaćeni. Bit će za sve loše, ako se budemo počeli ponašati kao druge profesije, kad se problemi budu počeli rješavati preko leđa djeteta. Ali za to ne ćemo biti krivi mi. Kad sam imala tvrtku, platila sam kaznu jer su moji radnici, na molbu investitora, odradili i soboslikarske poslove, a tvrtka je bila registrirana samo za vodoinstalaterske radove. Inspektorica mi je objasnila da na taj način potičem fuš i da drugim regularno registriranim tvrtkama otimam posao na tržištu. Osim toga da nemam radnike kvalificirane za taj posao, da se vodoinstalateri školuju za vodoinstalatere, a ne za soboslikare. I bila je u pravu. Premda su se knjižarskim poslovima bavili knjižari i trgovci, od prošle školske godine i mi izvan Zagreba moramo se baviti knjižarskim poslovima, u istoj onoj satnici kao i prije, kad se nismo bavili tim poslovima. I opet nam se predbacuje - a zašto vam je to teško, pa ionako imate mnogo slobodnog vrjemena. Nije poanta da je teško, već je stvar načela. Jesu li škole registirane za knjižarske i trgovačke poslove? Nisu. Zašto onda ne dođe inspektorica i ne kazni ravnateljice jer za te poslove nisu angažirale trgovce, jer njima otimaju posao? Zašto nam Vinko Filipović trpa sve i svašta što nije naš posao. Kad su sindikati tražili da se taj posao plati, onda su gospoda iz Ministarstva odgovorila da bi u tom slučaju "besplatni" udžbenici koštali 15% više - binko - pa u tomu je stvar, toliko vrijedi naš posao, svi su ostali u lancu plaćeni - jedin bi radimo besplatno. Zašto? Da bi uspio projekt Vinka Filipovija i Dragana Primorca? Treba li to meni? Hvala ne! Kad se uporno i opetovano ide džonom, onda to može imati svoje posljedice. Uredu, uštedjeli smo vam 50 milijuna kuna - i na što ste potrošili taj novac? A uzeli ste mi moje slobodno ili rado vrijeme, sputavate ma da rastem u kvaliteti, ispunjavate me gnjevom, prisiljavate da odustanem ili si negdje drugdje kompenziram štetu. Za našu djecu bilo bi bolje da nas potaknete i nagradite za ostvarenu kvalitetu, a ne da nam namaćete poslove za koje nismo plaćeni. Prestat ćemo raditi i one poslove koje ionao godinama radimo besplatno. |
